Već prije samog koncerta, bljeskalice su žarile i palile tribinama i travnjakom, no kada je koncert počeo, tada je tek nastupilo bljeskanje. Nemam ništa protiv toga, dapače i sam imam nekoliko slika prije i poslije koncerta. No stvar je u tome da se za vrijeme koncerta te bljeskalice i fotoaparati nisu gasili. Nikome nisu smetali, ali jednostavno masa ljudi je čitav koncert provela zureći u objektiv/ekran svog omiljenog fotoaparata snimajući ili slikajući svoj bend. Gdje je tu uživanje u koncertu, uživanje u muzici, uživanje u skakanju i pjevanju s bendom?

Pojavom digitalnih fotoaparata upravo to se dogodilo, možete snimati neograničen broj (tj. par stotina odjednom) fotografija, svega i svačega. Ljudi to koriste na sasvim pogrešan način. Slikaju jednu scenu najmanje 20 puta „za svaki slučaj“, i onda se iznanade kada nijedna slika nije dobra. Kako će i biti kada se slika sve i svašta, nasumce, bezveze, ikakvog značenja i smisla, samo da se (po)slika? Gledao sam koncerte iz devedesetih, publika je u mraku, nema ni traga mobitelima i fotoaparatima, usredotočeni na muziku i bend, za razliku od danas gdje uskoro neće ni trebati rasvjeta već će ista dolaziti od bliceva i ekrana fotoaparata.

Danas može svaka budala slikati, sve što treba je pritisnuti gumb, uštekati USB kabel i prebaciti na računalo. Čemu toliko slikanje i bilježenje svega i svačega kao da nije dovoljno osobno prisustovanje na koncertu (ili nekom događaju)? Zadnjih par mjeseci to je – Facebook. Pomama među tinejdžerima tko će snimiti više slika (nema veze što je 90% skoro identičnih) i što prije ih objaviti na fejsbuku kako bi ih drugi mogli zdušno komentirati. Mladi uopće više neće znati uživati u događajima već kada ih netko pita kako je bilo oni će upaliti računalo, otvoriti mapu sa >1000 slika i redati ih jednu za drugom (svaku je dovoljno pogledati na sekundu, i to je previše). Naravno svima to dosadi (iako ne žele priznati), gledanje gomile i gomile glupih i primitivnih fotografija. Osobno mi je puno veći doživljaj slušati nekoga kako mu je bilo na koncertu i kako sam opisuje atmosferu kojoj je tijelom i duhom prisustvovao (za razliku od ovih s blicevima koji su tamo samo tijelom) za razliku od ovih drugih mladih nadarenih „fotografa“.

Za kraj, htjeli to neki priznati ili ne, sa amaterskim fotoaparatima kakvim smijete na stadion ne možete ništa posebno snimiti/slikati. Jedna je stvar amaterska fotografija koja je vama za dušu, a drugo mutne i neprepoznatljive slike benda i pozornice. U slučaju da i snimite koju dobru fotografiju, vjerojatno uopće nećete gledati bend i uživati u muzici već slijepo buljiti u ekran svog fotoaparata.

- fotografija – Guglielmo Losio | Night Concert